Drugim riječima, koliko god loše radili svoj posao izabrani zvaničnici u BiH ne plaše se da će biti smijenjeni, ili da će im ne daj Bože neko „udariti“ po novčaniku.
Analitičari smatraju da su za ovakvo ponašanje političara prvenstveno krivi građani, jer su potpuno pasivni i dopuštaju im da manipulišu njima. Nije onda ni čudno to što se političari u BiH ne plaše reakcije ili sankcija građana, pa samim tim niko i ne prati njihov rad niti ih poziva na odgovornost.
Politički analitičar Marko Šuka smatra da se ovakvo nasljeđe dobrim dijelom vuče iz socijalističkog perioda kada se od građana nije tražilo učešće i davanje nekog svog mišljenja, niti se polagalo previše pažnje njihovom stavu, ideji ili inicijativi.
– Trebao im je pasivni čovjek koji će raditi i biti u socijalističkom samoupravljanju. Nakon raspada tog sistema, dobili smo predmet u školama koji se zove demokratija, a koji treba da nauči buduće generacije o demokratiji. Problem je što nema ko da ih uči – kaže Šuka.
On podsjeća na pravilo koje kaže da je za socijalizaciju čovjeka u demokratskom sistemu potrebno i do 60 godina.
– Formula za to je tri šestice. Šest mjeseci da se uspostavi demokratski sistem, šest godina da se nauče sprovoditi demokratske prakse, i 60 godina da se građani nauče kako to da rade – kaže Šuka i dodaje da su građani BiH tek negdje na pola puta.
Šuka ističe da je potrebno da prođe mnogo vremena da građani nauče šta su njihove obaveze i dužnosti, prije svega, da trebaju tražiti odgovornost od političara, te da pokreću inicijative, peticije, traže smjene i slično.
Da se političari ne plaše reakcije građana, mišljenja je i Tijana Cvijetičanin iz Udruženja građana „Zašto ne“ i Incijative za monitoring evropskih integracija BiH.Ona ističe da je to najbolje vidljivo iz neispunjenih obećanja koja su proteklih godina davali bez straha da bi im se to moglo obiti o glavu.
Cvijetičanin pojašanjava da od 2010. godine kroz projekat „Istinomjer“ prate ispunjena obećanja nosioca javnih funkcija u BiH. Rezultati pokazuju da je ispunjenost tih obećanja jako niska i kreće se od tri do pet odsto.
– Međutim, niko se nešto previše ne potresa zbog neispunjenih obećanja. Razloga za to je više, a jedan od njih je taj što se u BiH ne računa toliko politička odgovornost i rezulati rada, već se računa neka vrsta klijentelističkog glasanja. Birači se privlače drugim načinima, a ne uspješno ostvarenim obećanja ili rezultatima rada, jer da je tako onda bi izborni rezultati bili drugačiji – smatra ona.
Ističe da to nema veze sa mentalitetom, već sa realniim okolnostima i stanjem u društvu i državi.
– Prvo činjenica da se u BiH intenzivno radi na tome da građani budu što više podjeljeni i da se što više identifikuju sa nekim malim grupama ili etničkim identitetima. To je jedan od razloga što u BiH još nema nekih ozbiljnijih i većih protesta ili drugih načina izražavanja nezadovoljstva – ističe naša sagovornica.
S druge strane Aleksandar Žolja iz Helsinškog parlamenta smatra da se demokratija u BiH još svodi na izbore, te da tu leži jedan od razloga zbog čega se političari ne plaše da bi ih građani mogli kazniti. Kada se tome doda kratko pamćenje kod prosječnog birača, dobijete savršenu masu za manipulisanje.
– Čim na izborima dobiju 50+1 glas, vjeruju da su nedodirljivi i ne mare više za mišljenje ni opozicije, niti građana – ističe Žolja. On dodaje da je proteklih godina bilo raznih protesta u BiH, od kojih su neki uzdrmali političare, htjeli oni to priznati ili ne.
– Imali smo priliku vidjeti da je vlast nakon pojedinih protesta u BiH još jače naoružala i opremila policiju što pokazuje da strah, ipak, postoji. Kada građani počnu dizati glas, političari postanu svjesni da bi ih taj bunt mogao koštati fotelja, pa smišljaju razne manipulacije da riješe taj problem. I to im na žalost polazi za rukom – ističe Žolja.
On kaže da građani moraju biti svjesni da su izbori samo prvi čin demokratije, i da u međuvremenu moraju biti dosta aktivniji po pitanju žalbi, tužbi i prosto praćenja onoga što rade oni koji se nalaze na javnim funkcijama.
Žolja kaže da je trenutno jedno od najjačih oružja političara u smirivanju mase priča o izbijanju novog rata ili nacionalna izdaja.
– Svaki put kada se neko pobuni za bilo šta, pa čak i za radnička prava, slijedi priča da je to rušenje institucija ili entiteta/države, nacionalna izdaja, obojena revolucija i slično. Vješto se time manipuliše i to prolazi kod brojnih građana – kaže Žolja.
